Proputovanja – ili – kako je medvjed preživio carinu.

Putovao sam prošle sedmice. Putovao sam da slavim rođendan najmlađem članu porodice. Ali nisam uzeo da pišem o rođendanima jednogodišnjeg djeteta koji su samo izlika da se stari napiju, uzeo sam da pišem o nuspojavama našeg ograničenog društva u kojem vladaju države i granice – carine i granični prijelazi.

Pri izlazu iz BiH kada sam krenuo i nema medvjed neke probleme.
Samo pokažeš dokumenta i graničari, carinici i ostali službenici samo mašu rukom jedva čekajući da ispariš iz zemlje.
Po logici – jedan manje.
Kada dođeš u Srbiju na check in, e tu već počinje problematika.
Istočna fronta EU unije mora da pregleda svaki izostanak tinte na pečatu za prijelaz, a kada je još bosanski pasoš u pitanju sa pečatima graničnih prijalaza od Neuma do Orašija onda se obrve dižu, pogledi su sumnjičavi, i jedino što te dijeli od Guatanamo Bay-a je saznanje da nisi nikoga digao u vazduh. Mada je i to slaba utijeha.
Check in na Tesla aerodromu je opet bio jako simpatičan. (Ne carina i granični, granični je bio brz efikasan, ali nekako hladan, beživotan.)
Bucmasta crnka je počela da me ispituje oko mojih sjedećih preferenci (prozor hodnik sredina?) nakon što sam predao torbu i pasoš.
Kada je primjetila da je ne slušam jer imam slušalice u ušima zapitala me je: “vi to ne želite da pričate sa mnom?”
“A ne ne” odgovorih “samo nisam navikao da se tako lijepe žene interesuju za mene..”. Na kraju mi je dala sjedište kod izlaza za nužde gdje možeš da ispružiš noge iako si u Economy class.

I na ulazu i na izlazu u Stockholm Arla a i na Beogradu predaš pasoš po 3 miliarde puta nekome na pregled. Prvi check in i boarding je tu pobijednik.
Prvo predaš pasoš na Check in da može kartu da isprinta, pa na izlazu iz Srbije, pa onda opet na Security check prije boardinga i na kraju ista žena kao i prije security check – a prije boarding – a uzme opet pasoš. Moj nije otvorila jer je izgledao postidio moj “prije 3 minute sam ti dao pasoš pogled” sve ostale je opet otvorila.
Kada sam sletio na Arla za malo sam otišao do slatke čistačice na aerodromu i dao i njoj pasoš sa riječima: “Evo i ti pogledaj! De zaviri malo šta fali!”
Ali sam predpostavio da ću samo da napravim sebi problem pa sam se manio ćorava posla.

Povratak je bio bolan zbog gripe koja me je srhvala i tu se pokazuju sve čari graničnih prijelaza te vam prenosim iskonski transkript pri ulazu u BiH.

Carinik na ulazu u BiH granični prijelaz prema Bijeljini:
“Jesmo li čuli tamo iza (sjedim na “klupi” u busu skroz nazad, jer mi služi kao krevet kada je bus poluprazan) Ima li šta za prijavit’???!!!”
“Nema.” – Sjedeći kao da sam u kakvom klubu u Stockholmu dok su oko mene Viktorias Secret modeli a on me maltretira da napustim mjesto odgovorim hladno.
“Šta je u ovoj torbi?” – dolazi hitro, žustro i istrenirano pitanje.
“Jakna,sako…” -Počnem da nabrajam…
“Lične stvari?” – Stiže prekid mog inventara
“Lične stvari, svakako.” – Odgovorim opet hladno kao da me smeta u razgovoru sa Shanina Shaik u kojem ona priznaje njenu viječnu ljubav prema svemu što sam JA.
“A odakle to putujemo? (I dalje sam sam Shanina Shaik nije ni blizu smrdljive “klupe” na relaciji Beograd Bijeljina Tuzla Semberijatrans)
Vidim ovo sa aerodroma.” – pokazujući na naljepnicu za prtljag škilji na mene ćelo smrdljivi da vidi moju reakciju.
“Stockholm.” – i dalje hladno poput artičkog kruga insistiram da sam cool. Ice cold – rekli bi ameri, mogao bi imati i radioaktivni plutonij u torbi.
“Njemačka, ha?” – dobacuje tupavi ćelo kao da će me to što je on glup isprovocirati.
“Stockholm, Švedska.” – odgovaram elegantno, kao da ću poljubiti ruku Shanina Shaik nakon odgovora.
“Aha, Švedska, pa imal’ šta za prijavit’? – insistira tupavi ćelo kao da će se inventar promjeniti zato što putujem iz Švedske a ne iz Njemačke.
“Nema.” – i dalje hladno ovaj put uz određenu dozu dosade jer je neminovno da Shanina nije tu – klupa previše smrdi na gumene, seljačke čizme koja kao da su prije 5 minuta izašle iz blata koje je bilo u toru za prasad.
“Šta je u ovoj torbi? Lične stvari?” – i dalje je dosadan ćelo.
“Da, odjeća, stvari za toilette … lične stvari…” – odgovaram ovaj put uz izražaj odvratne dosadnosti na licu.
“Aha, dobro …” – i izađe, vozač autobusa ubaci u brzinu 30 – tak sekundi kasnije i krenu.

Tako vam je to raja.

Moje riješenje Anarhija. Ukidanje imaginarnih ograničenja među ljudima nasilnom ili nenasilnom revolucijom.
“BY ANY MEANS NECESSARY.”