Regresija emancipacije – ili – kakve veze ima oluk za odvod kišnice sa silikonskim sisama?

I tako prođoše dani, kako reče Saša Rukavina, “jeze tuzlanske kolone”, prolaze dani bez cilja vanjske unutrašnje te inje politike BiH, nalazimo se (i bliže i dalje) u društvu koje je u regresiji.
Prođoše mjeseci poslije izbora a građani Bosne i Hercegovine još uvijek pojma nemaju niti ko će ih zastupati naredne 4 godine, niti ko će da uđe u organizaciju legislative i egzekutive. Po republici srpskoj se kupuju papci u zastupničkim domovima.
Radnici sanjaju da im je penziono plaćeno, oni koji nisu ušli u zastupničke domove sanjaju da sišu golu bradavicu budžetske sise, curice sanjaju da su baš one jedna jedina zvijezda od svih koje su mogle da budu (uz nezaobilazne veće sise jer to pali raju ko muhu sijalica od 100 Wati), dječačići se pale da su Džeko ili Messi, oni koji imaju posao čuvaju ljubomorno sve što imaju, (vidiš im u očima ubio bi te da mu ugroziš platu, službeno vozilo i ono malo pičke što dobije od žene koja se već godinama pali samo na vrelom pijesku i koju smrad prdežom natopljenih plahti pali koliko i mrtav džukac sa prosutim crijevima u pola 7 kada krene na posao), penzioneri koje bi mi svi rođeni od 1980-1995 onako četnički po uzoru na Srebrenicu i Bratunac pokopali u jednu veliku masovnu grobnicu samo da više nikad ne izađu na izbore (pa kada već truhneš onda truhni pod zemljom, ne moraš da mi truhneš pred očima), sportisti koji se jedini stvarno žale na nečistoću zraka i ono malo zdravstvenih radnika koje Njemačka nije uspjela da kupi …

Uz pokušaje nacionalne, vjerske emancipacije ranih 90 – tih sve gore navedeno je ono što smo dobili, pride, uz “najdepresivniji” ponedjeljak, dragi Bosanci i Hercegovci.

Pa kakve sad veze ima oluk za odvod kišnice sa silikonskim sisama i kako se to uklapa u regresiju emancipacije?

Koliko god pitanje zvučalo komplikovano i pravi je gordijski čvor socio-ekonomskih prilika ne samo na Balkanu nego globalno, toliko je i jednostavno kada se uzme u obzir jedan zajednički faktor – pare.

Dakle imamo gostovanje silikonskog glasovno umjetničkog čuda u gradu, šta će mladi Meho koji nema marke u džepu da uradi da bi išao da slini po lažnim kristalnim čašama napunjenim razrijeđenim Chivas-om, dok milozvuci silikonsko-glasovnog čuda paraju srce i dušu?
Pun pogodak!
Neće otići raditi negdje za satnicu, nego će naći negdje oluk, otkinut’ i prodati na otpad.

Mene lično sve manje i manje brine sva ta emancipatorska regresija. (Pogotovo kada se ovdje istresem). Nakon ozlijede ramena i blaže prehlade opet sam u treningu sa koncetracijom na snagu.
Čitav trening i ishrana mi je podložena anaerobnom treningu i otežavanju otpora u vodi ili sa dodatnim treninzima kao što su “High Power Yoga” (znam, znam – metro-šminkersko-emancipatorsko-pederski Yoga fazon, ali neke stvari te bukvalno ubiju, pogotovo nakon trčanja i tegova), ili “Core Balance” dodatci treningu koji zahtjevaju koncetraciju i pravilan rad prije svega.

A i kao što reče majstor Haso nakon dvije rakijice (u momentu kada se duša otvara); “kada ti neko ukrade oluk i proda u sirovinu, to odma ubij to ti je veći sevap nego do ćabe ić. Ali kada neko ukrade bager pa ode da kopa s njim, to nije nikakav zločin jer je još trojici dao hljeba taj dan, razumješ?

Tako da ne brinite ako ovo čitate, vjerovatno ste na pravoj strani historije.

P.S. napomena autora:

Za sve naše drage penzionere tamo negdje u izmaglici ovog kišnog dana kada zajedno sa nama svima žalite za gubitkom našeg a i Vašeg Kemala Montena, volimo mi Vas nije da vas ne volimo, ali brate kako bi nam svima bilo bolje kada samo ne bi glasali.

Jedan komentar na “Regresija emancipacije – ili – kakve veze ima oluk za odvod kišnice sa silikonskim sisama?”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *